Psalms 102

1Gospode! čuj molitvu moju, i vika moja nek izađe preda te. 2Nemoj odvratiti lica svojega od mene; u dan kad sam u nevolji prigni k meni uho svoje, u dan kad te prizivam, pohitaj, usliši me.

3Jer prođoše kao dim dani moji, kosti moje kao topionica ogorješe. 4Pokošeno je kao trava i posahlo srce moje, da zaboravih jesti hljeb svoj.

5Od uzdisanja mojega prionu kost moja za meso moje. 6Postadoh kao gem u pustinji; ja sam kao sova na zidinama.

7Ne spavam, i sjedim kao ptica bez druga na krovu. 8Svaki dan ruže me neprijatelji moji, i koji su se pomamili na mene, mnom se uklinju.

9Jedem pepeo kao hljeb, i piće svoje rastvaram suzama 10Od gnjeva tvojega i srdnje tvoje; jer podigavši me bacio si me.

11Dani su moji kao sjen, koji prolazi, i ja kao trava osuših se. 12A ti, Gospode, ostaješ dovijeka, i spomen tvoj od koljena do koljena.

13Ti ćeš ustati, smilovaćeš se na Sion, jer je vrijeme smilovati se na nj, jer je došlo vrijeme; 14Jer slugama tvojim omilje i kamenje njegovo, i prah njegov žale. 15Tada će se neznabošci bojati imena Gospodnjega, i svi carevi zemaljski slave njegove; 16Jer će Gospod sazidati Sion, i javiti se u slavi svojoj;

17Pogledaće na molitvu onijeh koji nemaju pomoći, i neće se oglušiti molbe njihove. 18Napisaće se ovo potonjemu rodu, i narod nanovo stvoren hvaliće Gospoda,

19Što je prinikao sa svete visine svoje, Gospod pogledao s neba na zemlju, 20Da čuje uzdisanje sužnjevo, i odriješi sinove smrtne;

21Da bi kazivali na Sionu ime Gospodnje i hvalu njegovu u Jerusalimu, 22Kad se skupe narodi i carstva da služe Gospodu.

23Strošio je na putu krjepost moju, skratio dane moje. 24Rekoh: Bože moj! nemoj me uzeti u polovini dana mojih. Tvoje su godine od koljena do koljena.

25Davno si postavio zemlju, i nebesa su djelo ruku tvojih. 26To će proći, a ti ćeš ostati; sve će to kao haljina ovetšati, kao haljinu promijenićeš ih i promijeniće se. 27Ali ti si taj isti i godine tvoje neće isteći.

Sinovi će sluga tvojih živjeti, i sjeme će se njihovo utvrditi pred licem tvojim.

28